IMG 20181221 113135


U petak, 21. prosinca 2018. g., u crkvi Kraljice Svete Krunice slavljena je sveta misa za djelatnike našega Centra. Euharistijsko slavlje je predvodio ravnatelj Centra vlč. Mario Ćosić...


U petak, 21. prosinca 2018. g., u crkvi Kraljice Svete Krunice slavljena je sveta misa za djelatnike našega Centra. Euharistijsko slavlje je predvodio ravnatelj Centra vlč. Mario Ćosić, koji je u uvodnom dijelu slavlja pozdravio sve djelatnike poželjevši im blagoslovljen Božić i predstojeće božićne blagdane. Poručio je da je ovo slavlje ujedno i zahvala dragome Bogu za sve milosti koje smo primili u 2018. godini. Ravnatelj je izrekao prigodnu božićnu propovijed koju ovdje donosimo u cijelosti.

Duhovna obnova djelatnicima KŠC-a „Sv. Josip“

Sarajevo, 21. prosinca 2018. godine

Po riječima sv. Augustina: „Bog se počovječio da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstven i povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na samu svetkovinu njegova rođenja. Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.

Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog Rimskog Carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski  stihom na tom mladom letuveselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog Sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.

Moramo iskreno priznati da je Isusovo rođenje jedno od kršćanskih otajstava koje je najviše izloženo opasnosti nerazumijevanja; uistinu, Bo­žić se danas slavi u posvjetovnjačenom društvu, koje je izu­milo potrošački i hedonistički protu-Božić, a kršćani toga počesto nisu svjesni! Toga je bio svjestan Curzio Malaparte, pisac koji je često koristio pero za podbadanje. Kršten je 8. lipnja 1957. godine, a 19. lipnja iste godine je umro držeći raspelo u rukama. Malaparte je tako umro u vjeri, pomiren s Kristom. No za to se oznojio. Godine 1954., tri godine prije smrti, napisao je veoma grubi tekst o Božiću. Donosim vam ga jer ga je vrijedno pročitati, premda je to tekst koji pršti uznemirenošću, nemirom i ogorčenjem; međutim, čitajući ga, shvaćamo kako je u današnjem društvu teško kršćanski živjeti i kršćanski shvatiti Božić. On piše: »Za nekoliko je dana Božić i ljudi se već pripremaju za najveće licemjerje. Zašto si nitko od nas nema hrabrosti reći da svijet nikad nije bio tako malo kršćanski kao ovih godina? Zašto se nitko od nas ne usuđuje priznati da slatkorječivost političara, velika parada evanđeoskih osjećaja, procesije lažnih pobožnika služe samo da sakriju ovu strašnu istinu: da ljudi više nisu kršćani, da je Krist umro u duši svojih sinova, da je licemjerje iz politike prešlo u sav društveni, obiteljski i osobni život? Onaj tko trpi ne znači nam ništa; ništa ne činimo da spriječimo trpljenje, bijedu, zlo, nasilje, pokolj; tihi smo i mirni i slavimo sveti Božić.« I dodaje: »Želio bih da nam na Božić božićni kolač postane tijelo koje trpi pod našim nožem, a vino da postane krv i da se svi na trenutak u ustima zgrozimo nad svijetom. Volio bih da nam se na Božić naša djeca iznenada prikažu onakva kakva će biti sutra, za nekoliko godina, ako se ne budemo odvažili pobuniti protiv zla koje nam prijeti. Jadna raskomadana tijela, napuštena u crvenom blatu nekog bojišta. Htio bih da se u božićnoj noći u svim crkvama svijeta podigne neki siromašni svećenik vičući: ‘Odlazite od ovih jaslica licemjeri, lažljivci, idite svojoj kući plakati nad kolijevkama svoje djece. Ako svijet trpi, to je i zbog vašega grijeha što se ne usuđujete braniti pravdu i dobrotu, i bojite se biti kršćani dokraja. Odlazite od ovih jaslica, licemjeri. Ovo Dijete, rođeno da spasi svijet, zgraža se nad vama.’«

Ozdravljenje svjetovnog Božića nije moguće, jer svjetovni Božić ne računa s Bogom, nego s čovjekom. Zahtjevi tržišta imaju svoja pravila, jer novi način proslave Božića, ma kako ga nazivali i potiho maskirali, dovodi do novog formalizma koji za sobom ostavlja veću i dublju pustoš. A Božić je poziv na iskorak, na odricanje od sebičnih interesa te ne može biti puko građansko slavlje, kao neko kalendarsko određenje. Može li se slaviti Božić ondje gdje se sve satire i podređuje da bi se došlo do što veće karijere, moći i ugleda, gdje se Boga zaobilazi, a dodvorava Herodu? Može li se slaviti Božić ako se ničim ne pokazuje da nam je stalo do mira o kojem pjeva božićna noć, ako su nam draže ideološke utakmice i napetosti, a ničim ne pokazujemo da nam je stalo do čovjeka koji je njima zarobljen? Božića nema gdje se njeguje ravnodušnost. Božić će nam biti istinski Božić samo ako jasno otkrijemo gdje se to Bog rađa i ako pohitimo k njemu kako bi se njegovo rođenje očitovalo i nama i u nama. A ono se očituje u iskrenosti kršćanskoga života, u pozornosti prema kršćanskim vrijednostima, u neposrednosti zajedništva s njime.

Želio bih da ovog Božića budemo blizu i onima koji u svojoj sredini nisu osjetili toplinu ljudske riječi niti dar srca. Blizu svima koji su razočarani hladnoćom ovoga svijeta i nemarom ljudi u koje su polagali svjetlo nade, a ostavljeni su u tmini. Zatvorena vrata betlehemskog svratišta, hladna i bešćutna srca na koja su kucali Marija i Josip i danas su surova stvarnost za mnoge pojedince i obitelji.

Svi oni, koji su na periferiji života, bolesni, osobe s invaliditetom, nezaposleni; koji žele, ali ne uspijevaju; koji su bez škole i veza, bez mogućnosti da kupe radno mjesto ili potkupe odgovorne; koji su bez osnovnih sredstava za život – oni su Betlehem danas u kojem se novorođeno Dijete rađa dijeleći ga sa svima njima. I ne samo to, oni su nam znak i ispit na putu naše crkvene i društvene savjesti. Jesmo li narod koji hodi u tmini ili narod koji vidje svjetlost veliku?

Koliko je sreće propušteno robujući često i nepotrebno poslu i zaradi, ugledu i karijeri, zanemarujući ono jedino što daruje pravi mir i radost? Kolikima smo ostali dužni pažnje i vremena, priznanja i zahvalnosti? Ne mogu biti sam sretan. Drugi, bližnji, ključ su i kriterij naše sreće. Sreća je u malom, običnom. Mali gesti dobrote imaju ogromni prostor, snažnu energiju i svoju dugu nade koja u sebi nosi smiješak novosti i pogled budućnosti.

Ponekad, sebično i zavidno mislimo da smo mi dobri, a drugi zli i da uvijek drugi uspijevaju, a mi ostajemo prikraćeni, da je drugima dobro, a samo nama teško i loše. S takvim odnosima naše svakodnevlje prekriva tmina zavisti i netrpeljivosti, tmina beznađa i ogovaranja, kako u malim društvima za stolom i uz kavu tako i na višim razinama. Nije dobro i nismo na putu svjetla ako se posvećuje više pažnje i prostora ljudskoj zloći, lošim vijestima i negativnostima negoli svjedocima svjetla, vjere, nade i ljubavi. Sijači beznađa i tvorci društvene magle udaljavaju od nas svjetlo i razloge naše nade. Vrijeme je, braćo i sestre, da udomimo svjetlo betlehemske noći, da budemo svjedoci radosne nade koju često tražimo i na pogrešnim putovima.

Životno nam iskustvo govori da temelj naše nade, sigurnosti, radosti i optimizma ne mogu biti stvari, događaji i ljudi kojima povjeravamo budućnost našega društva. Ni materijalna dobra ni ljudsko prijateljstvo ni dobra primanja nisu jamstvo unutarnjeg mira i trajne sreće. Često puta se možemo uvjeriti kako je varljiva sreća koja se gradi samo na materijalnom i prolaznom.

Božić nam daruje stup, vertikalu svjetla na putu našega hoda kroz tmine. Samo božićna nada koja nam zasja u rođenju našega Spasitelja, temelj je i svjetlo naše budućnosti. Nada koja je nosila i očuvala Izaijino vrijeme i njegov narod, i samo ta ista nada može očuvati nas i ovo djelo Crkve.

Želio bih, draga braćo i sestre, da mi kršćani koji slavimo Božji i vjernički Božić, kao i svi ljudi dobre volje, u svojoj sredini, budemo nositelji nade za ovaj svijet. To ćemo biti ako nadiđemo samo kritiziranje tmina u krugu najprije obitelji, a onda i na svome radnom mjestu - u Centru, i ako uspijemo s betlehemskim svjetlom i svojom dobrotom upaliti barem jedno svjetlo nade. Budimo to svjetlo! Podržimo u drugima i s drugima svaki plamičak nade. Svjesni svih poteškoća i tmina u svome životu, obitelji i društvu, pokušajmo prepoznavati i stajati iza onoga što je dobro. A nije sve tamno i loše. Osobito to nije i ne može biti poslije rođenja Boga koji čovjekom posta i osvijetli naše tame. Toliko je znakova Božje dobrote i ljubavi, dobrih djela i dobrih ljudi u našoj sredini. Samo uočavanje i otkrivanje te dobrote u našem svakodnevlju mijenja nas jer nas zahvaća i čini svjedocima i promicateljima svjetla tamo gdje prijeti opasnost da se zlo i tama nametnu.

Božić nas poziva da svoju ljudsku nadu oplemenimo i opravdamo razlozima Božića – Boga koji iz ljubavi čovjekom posta.

Kad razmišljamo o ljudskoj nadi, uvijek mislimo na ono što mi očekujemo od Boga. Znajmo da i Bog nešto očekuje od nas. I On se nada. Ljubi i nada. Zato i posta čovjekom – radi čovjeka. Bog nas je stvorio da budemo sretni i nada se da ćemo mu povjerovati. Postao je čovjekom i nada se da ćemo prihvatiti Njega i Njegovo spasenje. Eto što je važno, ne da u svom životu postignemo sve što se nadamo, nego da se ispuni Božja nada koju On polaže u nas – naše spasenje.

Na našem životnom putu, osobnom, obiteljskom, društvenom i u našem Centru itekako su nam potrebni ljudi znanja i stručnosti, ali i više od toga: potrebni su nam ljudi poštenja, dosljednosti, iskrenosti, odgovornosti, humanosti. Potrebni su nam ljudi nadahnuća, božićnog svjetla i nade. Ovog Božića, osvijetljeni svjetlom lica Boga našega, sve vas pozivam, braćo i sestre na putu iste vjere i nade, da se betlehemsko svjetlo nastani u našim srcima i odnosima. S više dobrote, poštenja, odgovornosti i solidarnosti gradimo naše svakodnevlje. S većim osjećajem za pravdu i pravednost osvijetlimo našu sredinu, a dobrotom i solidarnošću pretvorimo je već sada u svetkovinu života. U božićnoj radosti, darivajući jedni druge, otvorimo dušu Novorođenom Djetetu da nas On prosvijetli i obdari najvećim bogatstvom – darom samoga sebe.

Betlehemsko Dijete, koje si ušlo u tamu svijeta, budi naše svjetlo! Ti koji si postao naš suputnik, budi naš Put! Ti koji si obukao našu obuću, daj da te slijedimo. Mlado Sunce s visine, obasjaj naše tmine da doista, uz sve poteškoće, budemo kršćani, vjernički narod koji svjetlost vidje veliku.
Svima vama, braćo i sestre, od srca  želim sretan i blagoslovljen Božić kao i sretnu i blagoslovljenu novu 2019. godinu. Amen. 

IMG 20181221 113135

IMG 20181221 113142

IMG 20181221 114039

IMG 20181221 114048

IMG 20181221 114117

IMG 20181221 114122

ÖSD

oesd

PRIJAVITE SE NA POLAGANJE ISPITA AUSTRIJSKE JEZIČKE DIPLOME U SARAJEVU

Pročitaj više

Eksterna matura i upis u prvi razred

Katalozi za eksternu maturu i upis u prvi razred srednje škole.

Brošura za upis u prvi razred Gimnazije

HRVATSKI JEZIK

ENGLESKI JEZIK

NJEMAČKI JEZIK

MATEMATIKA

Prijavi korupciju

Korupciju možete prijaviti ovdje ili na mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Žitomislići – Međugorje – Mostar

U Žitomislićima smo posjetili manastir posvećen Blagovještenju Presvete Bogorodice

Bijambare

Učenici i učenice su zajedno sa svojim nastavnicama i nastavnicima uživali pješačeći uz zelene livade, ali i kroz šumu, jer tako ih je vodio put do njihove destinacije – Velike bijambarske pećine.

Izlet učenika Katoličkog školskog centra „Sv. Josip“ u Jajce

Izlet učenika drugih razreda Opće – realne gimnazije i Srednje medicinske škole započeo je polaskom autobusa ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Katolički školski centar

4543060842 c9870d9d20 o

 

Pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar, kao promicatelj katoličkog školstva u BiH, osim ovog prvog centra u Sarajevu, u ime Vrhbosanske nadbiskupije nešto kasnije otvara katoličke školske centre u Tuzli, Zenici, Konjicu, Travniku i Žepču.

U sastavu Katoličkog školskog centra djeluju tri škole: Osnovna škola, Opća - realna gimnazija i Srednja medicinska škola, čijim radom koordinira ravnatelj Mr. sci. Mario Ćosić.

ÖSD

 

PRIJAVITE SE NA POLAGANJE ISPITA AUSTRIJSKE JEZIČKE DIPLOME U SARAJEVU

Online prijava ⟶

Osnovna škola

 

osnovna.skola@ksc-sarajevo.com

Smjena: 8:00 PM - 13:10

Opća - relna Gimnazija

 

gimnazija@ksc-sarajevo.com

Smjena: 13:30 PM - 19:25

Srednja medicinska škola

 

kscmedic@bih.net.ba

Smjena: 13:30 PM - 19:2