U utorak, 9. travnja organizirano je studijsko putovanje u Međugorje, a povod je bio posjet centru Cenacolo...

U utorak, 9. travnja organizirano je studijsko putovanje u Međugorje, a povod je bio posjet centru Cenacolo, zajednici u kojoj si ljudi međusobno pomažu u različitim životnim tjeskobama. Na taj put su išli drugi razredi Opće-realne gimnazije i Srednje medicinske škole Katoličkog školskog centra.

Put nas je iz Sarajeva vodio do grada u Hercegovini u kojem se osjeti duh zajedništva, molitve, vjere i mnogih drugih stvari koje zapravo čovjeka čine sretnim i zadovoljnim. Posjet Međugorju je započeo upoznavanjem zajednice Cenacolo, mjesta u predivnom zelenilu i prirodi. Na  početku smo se kroz film upoznali s osnutkom te zajednice. Naime, nju je osnovala RITA AGNESE PETROZZI, poznata kao MAJKA ELVIRA koju mnogi nazivaju časnom sestrom ovisnika. Rodila se u Sori, gradiću na jugu Italije, 21. siječnja 1937. Voli se odrediti kao kći siromašnih ljudi. Kada su je pitali zašto je ovo započela, rekla je:

Bila sam sretna časna sestra, zaljubljena u Gospodina i u život, ali u jednom trenutku u meni je započelo nešto što nije dolazilo od mene, jedan unutarnji poticaj koji me usmjeravao sve više prema mladima. Vidjela sam ih razočarane, izgubljene, a pred euharistijom mi se činilo da čujem njihov bolni vapaj. Shvaćala sam da su napušteni i marginalizirani u ovom potrošačkom društvu. Opažala sam da u obiteljima više nema istinske komunikacije, da nedostaje povjerenja, kako između bračnih drugova, tako i između roditelja i djece. Mladi su išli jednim putem, a mi drugim, i patila sam zbog toga. Osjećala sam poziv da otvorim vrata onima koji su tužni, izgubljeni, ovisnicima koji se okupljaju na kolodvorima, na trgovima. Ono što se događa, priča koju živimo, nije se mogla roditi iz ideja ili intuicija jedne krhke žene kao što sam ja. Ja sam prva koja se neprekidno čudi nad svime što se ovdje događa: kako bih ja mogla sama izmisliti jednu takvu priču?

Nakon filma smo razgovarali s dvojicom muškaraca o njihovim životnim iskustvima prije i nakon Cenacola. To je bio i najljepši trenutak, trenutak u kojem zapravo slušate kako se nečiji život preokrenuo iz korijena. Tu sam naučila deset zabranjenih riječi:

1. bezvoljan sam,
2. baš me briga,
3. ne sviđa mi se,
4. ne da mi se,
5. ne ide mi,
6. umoran sam,
7. ne osjećam se dobro,
8. gledaj svoja posla,
9. nisam sposoban i
10. pusti me na miru.

Zajednica Cenacolo je zajednica u kojoj se ljudi liječe od različitih tipova ovisnosti ili čak od psihičke slabosti. Obvezni su provesti godinu dana unutar tih zidina, međutim, uglavnom ostanu duže kako bi se uvjerili da su stvarno izliječeni od tog grijeha. Najveća pomoć u tomu svemu je molitva. Većinu svog vremena provode u kapelici, prostoru koji je predviđen za molitvu. Uz katolike, tamo su također i osobe drugih vjeroispovijesti. U ovom centu u kojem smo mi bili samo su muškarci, dok postoje i centri koji su namijenjeni samo ženama. Iako su odvojeni, to ih ne sprječava da se upoznaju pa čak i zaljube. Nakon svih tih teških životnih neprilika i kasnijeg izlječenja, vraćaju se svojem normalnom životu. Točnije, vraćaju se obiteljskom i poslovnom životu. Dok neki idu ka tom načinu života, drugi znaju postati vrlo religiozni pa se zarede za svećenike i nastave kasnije pomagati u toj zajednici. U tim trenutcima dok smo ih slušali i gledali, mogli smo zapravo uočiti da su to dvije druge osobe pune ljubavi, mira, sreće, zadovoljstva, svega onoga što nikad prije nisu imali. Zapravo, najbitnije u tim trenutcima je zaboraviti na prošlost, ne osvrtati se na nju, već iz nje nešto naučiti. Jer, neće nas naučiti nešto što će se sutra dogoditi, već ono što se jučer dogodilo!

Nakon takvog neopisivog mjesta, s neopisivim ljudima, krenuli smo ka centru Međugorja. Taj grad je sam po sebi vrlo poseban s vrlo posebnom vjerom i povijesti. Kada smo stigli do glavne međugorske crkve, tu smo se i razdvojili. Imali smo pauzu. Tu pauzu je svatko mogao iskoristiti na svoj način. Jedni su otišli jesti i odmoriti, dok su drugi, kojima to mjesto znači središte mira i vjere, proveli u molitvi. Mnogo nas je to vrijeme provelo unutar crkve, na mjestu gdje se većina pomolila za svoje potrebe. To vrijeme je također prošlo vrlo brzo. Došlo je vrijeme za povratak nazad u Sarajevo. U povratku smo svratili u Mostar gdje je također bilo jako lijepo. S ovog jednodnevnog izleta smatram da smo se svi vratili s predivnim iskustvom i da smo mnogo toga novog i naučili.

Matea Žontar, II.c