NAŠA LEA NAGRAĐENA

Lea Mihalj, učenica III. a razreda Opće-realne gimnazije, osvojila je nagradu na natječaju za Zbornik poetskih i proznih radova sarajevskih srednjoškolaca koji organizira Matica hrvatska. Ovogodišnji Zbornik bit će uskoro dostupan u digitalnom formatu na službenoj stranici Matice hrvatske.

Čestitamo našoj Lei, a nagrađeni rad možete pročitati…

 

U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije mrziti

- Ivo Andrić

            U vrtlogu raznih briga, problema, nesnalaženja i padanja pokušavamo shvatiti uzrok tome. Zašto nismo dobri svima, zašto nismo dovoljni svima? Zašto ima toliko ljudi kojima ne odgovaramo, a dajemo sve od sebe?

            I krenemo tražiti mane u sebi, sve ono što radimo krivo. Jer krivi smo mi. Krivi smo jer nas društvo nekad ne prihvaća. Krivi jer imamo stav suprotan većini. Ili nismo? Ne postoji nikakav način da se uklopimo u društvo osim da postanemo njemu slični. Nekada nije problem ni u meni, ni u tebi, već u samom društvu koje nam donosi svoje ideje, a mi ih ne želimo prihvatiti. Uzmimo za primjer našu zemlju. Sve podjele, nastupi ljudi na vlasti, izjave koje upućuju na podjele, ohrabruju osjećaj nejedinstva, uzrokuju svakako mržnju koja se samo širi, prodire polako gdje god je moguće. Čak bih rekla da i pojedina vjerska okupljanja znaju poslati poruku neprikladnu po drugu skupinu, iako je u osnovi svake vjere ljubav i razumijevanje, ili bi barem tako trebalo biti. Teško je nekada pružiti otpor tome svemu, svi su ti ljudi figurativno rečeno iznad nas, njihov je utjecaj veći od našeg, ali nas to ne treba obeshrabriti. Nekada će nas odbaciti samo zato što se ne ponašamo po nekakvom „modelu” kakav bi njima odgovarao, kojim bi lakše nama upravljali, a mi ćemo se pitati je li problem u nama. Ali nije, problem sigurno nije tu. U zemlji koju pokreće novac, najviše će smetati onaj koji ne radi zbog novca, već strasti i ljubavi prema profesiji, a to nije loše. Nije loše, dobro je, ali nije profitabilno, ne odgovara nekome kome treba odgovarati. Iako, to ne znači da mi trebamo početi raditi ono što se nekome sviđa, biti nečije marionete. Samo trebamo uvijek znati da je čovječnost iznad svih zakona, iznad političara i svega što nas sprječava da budemo humani. Mrziti drugoga nije i nikada neće moći biti opravdano, tko ima mržnje u sebi nije human jer ne voli drugog čovjeka, a kako to? Kako se dogodi to da imamo potrebu mrziti? Istina je, ovaj je svijet vidio puno ljudi, svakakvih naravi i brojne postupke koje ne može zdrav razum pojmiti. Ali ni mržnja nije rješenje, pogotovo ne ovakva kakvu u svojoj zemlji susrećemo. „Trebamo” mrziti nekoga zbog nacionalnosti, vjere, spola, boje kože ili već sličnih osobina. A kakav bi to čovjek bio da mrziš nekoga zbog toga? Da mrziš nekoga uopće, a pogotovo zbog takvih površnosti? Loš, zar ne? A zašto se onda trudiš uklopiti u društvo mržnje, zašto ti je bitno da te netko ovdje poštuje? Što ti znači poštovanje takvih ljudi? Da stvar bude tragičnija, preuzet ću ova pitanja na sebe, jer je svakom čovjeku, htio on to ili ne, cilj biti prihvaćen i poštovan u društvu koje ga okružuje, u zemlji u kojoj živi. Pa onda, zašto mi je bitno uklopiti se u takav sustav? Mislim da odgovor leži u pohlepi, svatko je od nas bar malo pohlepan i toga smo svjesni, ali treba to ostaviti po strani i shvatiti da nije najgora stvar na svijetu biti odbačen, a puno je gore  biti cijenjen uz ovakvu cijenu. Uz cijenu mržnje drugoga. I može mi bilo tko reći da tako mislim samo zbog svojih godina, da se tako ne može uspjeti, da na svijet gledam ružičastim naočalama, ali ako je to i istina, ne želim ih nikada skinuti. Ne želim nikada misliti drugačije. Ne želim doći do dana kada ću pravdati mržnju, nema se tu šta opravdati. Ne želim početi mrziti. Bez obzira na posljedice koje to možda donosi. Jer bolje je biti pošten makar nas drugi smatrali glupima i nezrelima, bolje i to nego biti loš čovjek.

            „U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi”, a svatko treba vidjeti za sebe. Voli li više da mrzi ili da njega mrze. Meni je svakako draže da netko mrzi mene, a da je moja savjest čista. Draže mi je biti sama, nego okružena gomilom ljudi koji mrze jedni druge, jer sam usamljenija s njima, nego sama.  

Lea Mihalj, III. a

Opća-realna gimnazija KŠC Sarajevo

 

 

 

PRIPREMNA NASTAVA

ÖSD

oesd

PRIJAVITE SE NA POLAGANJE ISPITA AUSTRIJSKE JEZIČKE DIPLOME U SARAJEVU

Pročitaj više

Eksterna matura i upis u I. razred 2020./21.

Prijavi korupciju

Korupciju možete prijaviti ovdje ili na mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Katolički školski centar

4543060842 c9870d9d20 o

 

Pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar, kao promicatelj katoličkog školstva u BiH, osim ovog prvog centra u Sarajevu, u ime Vrhbosanske nadbiskupije nešto kasnije otvara katoličke školske centre u Tuzli, Zenici, Konjicu, Travniku i Žepču.

U sastavu Katoličkog školskog centra djeluju tri škole: Osnovna škola, Opća - realna gimnazija i Srednja medicinska škola, čijim radom koordinira ravnatelj Mr. sci. Mario Ćosić.

JSN Decor is designed by JoomlaShine.com