KŠC Sv. Josip Sarajevo

O CENTRU

Katolička je Crkva u novijoj povijesti naše zemlje nasljedovala europske primjere u odgojno-obrazovnoj djelatnosti, pa su isto tako i sustavnije škole svih razina obrazovanja uglavnom nastajale pod okriljem Crkve. U ovakvoj viziji odgoja i obrazovanja mladih na zdravim moralnim i ljudskim temeljima Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini već više od četvrt stoljeća neumorno radi, skrbi i daje svoj dio u izgradnji sutrašnjice. No, ovaj rad seže i dublje u povijest. Čak i u vrijeme osmanske vladavine Bosnom tinja ugarak katoličkog školstva kroz prosvjetni rad otaca franjevaca. Istina, radilo se o samostanskim školama, ali i kao takve one su bile žarišta pismenosti u tadašnjoj Bosni. Već 1655. godine navode se škole pri samostanima u Fojnici, Kreševu, Modriči, Rami, Srebrenici, Tuzli i Visokom. Od 19. stoljeća može se pratiti sistematizirani, pa čak i institucionalizirani prosvjetni rad Katoličke Crkve pretočen u osnivanja i otvaranja prvih pučkih škola u našoj zemlji.


	Nemjerljiv doprinos u ovom zahtjevnom poslu dali su franjevci: Grga Martić, Ivan Franjo Jukić, Ilija Starčević, Martin Nedić i drugi. Svi redom poneseni valom ilirskih ideja, potiču, osnovaju i otvaraju prve pučke škole diljem Bosne i Hercegovine. Među prvima su one u Livnu (1820.), Tolisi (1823.), Docu, Fojnici i Varcaru, današnjem Mrkonjić Gradu (1849.), Mostaru (1852.) i mnogim drugim mjestima. Koliko se ozbiljno pristupilo prosvjetnom radu svjedoči i podatak iz 1854. godine kada je u Kreševu donesena Odluka o obnovi školstva u Bosni i Hercegovini, sadržana u 11 točaka. Razasute škole će se dolaskom austrougarske vlasti, odlukama bosanske i hercegovačke franjevačke provincije, sjediniti u klasične gimnazije u Visokom (1882.) i na Širokom Brijegu (1889.)

Prosvjetni rad u našoj zemlji produbljuju Školske sestre franjevke Kralja Krista, čije članice možda i po prvi put u Bosni predstavljaju stručni školski kadar, osposobljen u pedagoškom i metodičkom radu. Ove sestre od 1872. godine popu svjetionika pismenosti, odgoja i obrazovanja rasvjetljuju bosansku zemlju otvaranjem škola u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci, Bugojnu, Travniku, Jajcu, Derventi, Zenici, Bihaću i Bosanskoj Gradišci. Iste godine i sestre milosrdnice koje dolaze u Banju Luku na poziv trapista, otvaraju školu u kojoj se uče odgajaju najprije djovjčice, a potom i dječaci. Odlaskom osmanskih vlasti s naših prostora stječu se bolji uvjeti za institucionalno organiziranje katoličkog školstva. Nositelj ovoga poslanja bila je obnovljena crkvena hijerarhija u Bosni i Hercegovini, na čelu s prvim vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom, pronicljivim velikanom i vizionarom, koji nije žalio svoju energiju uložiti u odgoj mladih, njihovo obrazovanje i stasanje za život. Na njegov poziv 1882. godine u Sarajevo dolaze sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, predvođene utemeljiteljicom Majkom Franziskom Lecher, i u svrhu odgoja i obrazovanja mladih osnivaju Zavod svetog Josipa.


Mnogi građani Sarajeva i okolnih mjesta različitih vjeroispovijesti u ovom su Gradu na gori stjecali obrazovanje i odgoj. Dobar glas o školi u kojoj se može naučiti što ti duša poželi, kako se tada govorilo, brzo se širio Bosnom i Hercegovinom. Već 1883. sestre osnivaju osnovnu školu i u Tuzli, a kako je broj učenika rastao, 1888. otvara se Zavod Kraljice Svete Krunice. Vodeći se potrebama stanovništva, sestre u Zavodu uz već postojeću osnovnu školu otvaraju i dječji vrtić i Višu djevojačku školu. Odgoj i obrazovanje mladih zauzimao je posebno mjesto u poslanju i drugih redovničkih zajednica. Družba Klanjatejica Krvi Kristove dolazi u Bosnu 1879. godine, najprije u Banju Luku, a potom i u Zenicu, gdje 1903. pri Klosteru Sveti Pavao otvaraju i školu, a vrlo brzo i dječji vrtić. Dobar glas o ovom klosteru i njegovoj školi brzo se pronio Zenicom, pa su njezini stanovnici, bez obzira na vjersku pripadnost, željeli upravo sestrama povjeriti poučavanje djece. Rastom potreba stanovništva i njhova zanimanja za kloster, sestre ubrzo otvaraju i Višu djevojačku školu. Još ranije započeti odgojno-obrazovni rad u Banjoj Luci sestre milosrdnice proširuju i na Travnik, gdje se 1880. otvara Učiona milosrdnih sestara, koja će kasnije prerasti u Višu djevojačku školu. U Travniku se 1882. otvara Nadbiskupska gimnazija i sjemenište, koji svoju zgradu, tada najveću u Bosni, dobivaju 1888. godine. Nadbiskup Stadler podizanje je gimnazije i sjemeništa povjerio Erichu von Brandisu, koji je bio protagonist duhovnog i materijalnog podizanja ove važne školske ustanove. Rad svih ovih škola trajao je sve do Drugog svjetskog rata, kada komunistička vlast Crkvi oduzima škole, internate i drugu imovinu. Da nije bila riječ samo o oduzimanju materijalne imovine nego i o zatiranju svakog traga djelovanja katoličkog školstva, svjedoči i primjer iz Tuzle prema kojem dokumentacija o djelovanju Zavoda Kraljice Svete Krunice nikada nije pronađena. Sve oduzete školske zgrade su nacionalizirane, a u nekim od njih nastavljen je nastavni proces u državnim školama.

Katoličko školstvo nastavlja se pedeset godina kasnije, u ratu, u najtežim vremenima ne samo za školstvo nego za život dostojan čovjeka. Vrhbosanska nadbiskupija u ratnom vihoru i u godinama poraća odlučuje obnoviti klice školstva u Bosni i Hercegovini, sasječene stabljike oživjeti, na nekadašnjim temeljima katoličkog školstva nastaviti plemenitu misiju odgoja i obrazovanja mladih, moleći se i vjerujući u bolje sutra. Ova se klica školstva najprije obnavlja u ratnom Sarajevu, na Banjskom brijegu, u nekadašnjem Zavodu svetog Josipa, čiji zidovi svjedoče o ovom poslanju Crkve. Prvo školsko zvono oglasilo se 21. studenoga 1994. godine, ali samo nakratko, bilo je zagušeno zvukom granata. Bilo je to teško razdoblje za djecu, roditelje, djelatnike, ali se nije odustajalo, nije se klonulo duhom. I bez obzira na sve poteškoće, u početku ratne, a potom i one administrativne, institucionalne, a napose materijalne i kadrovske, Centar je iz dana u dan, iz godine u godinu rastao. Bili su ovo koraci novorođenčeta, od puzanja do prvih koraka, često potpomognuti dobrim ljudima, dobrotvorima i svima onima koji su vjerovali u viziju katoličkog školstva. Već prve godine u Katoličkom školskom centru djelovale su tri škole: Osnovna škola, Opća-realna gimnazija i Srednja medicinska škola. U njih se upisuju učenici različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, pohađaju je strani učenici iz Europe i cijeloga svijeta. Djeca roditelja koji su bili u diplomatskoj službi u našoj zemlji, svoje obrazovanje stječu upravo u Katoličkom školskom centru.


	Stalni porast broja učenika zahtijeva prostorne promjene, pa tako Osnovna škola vrlo brzo dobiva i svoje područno odjeljenje u Azićima, u Šestoj osnovnoj školi, a od 2004. djeluje u vlastitoj zgradi na Stupu. Medicinska škola od 2004. do 2016. godine buduće medicinsko osoblje poučava u Zavodu svetoga Vinka u Šenoinoj ulici, a od 2017. se vraća na Banjski brijeg. Već 1997. osnivanjem internata Centar stječe uvjete za primanje učenika i iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Uvidjevši da sve što se ulaže u mlade naraštaje donosi plodove, Osnivač otvara katoličke škole i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Tamo gdje je na početku 20. stoljeća iznikao Kloster Sveti Pavao u Zenici, na kraju istog stoljeća, točnije 1995., izrasta Katolički školski centar Sveti Pavao. Iste godine u Tuzli se osniva Katolički školski centar Sveti Franjo, koji svoje moderno zdanje, na mjestu nekadašnjeg Zavoda Kraljice Svete Krunice, dobiva 2001. godine. Katoličko se školstvo 1997. proširuje i na Konjic osnivanjem Katoličkog školskog centra Majka Terezija. Glavni poticaj za osnivanje prvog KŠC-a u Hercegovini bila je želja Katoličke Crkve za održivim povratkom Hrvata na njihova prijeratna ognjišta.

Nadbiskupska gimnazija i sjemenište u Travniku obnavljaju svoj rad 1998. osnivanjem Katoličkog školskog centra Petar Barbarić. Na poziv Ordinarijata Vrhbosanske nadbiskupije 1995. svećenici Hrvatske salezijanske provincije dolaze u Žepče, gdje preuzimaju skrb oko osnivanja i otvaranja Katoličkog školskog centra Don Bosco, koji započinje s radom 1999. godine. Obitelji katoličkih školskih centara u novom tisućljeću pridružuje se i Bosanska Krajina. U Banjoj Luci se 2005. katoličko školstvo nastavlja pod svodovima Katoličkog školskog centra Blaženi Ivan Merz, upravo tamo gdje je nasiilno prekinuto nakon Drugog svjetskog rata, u školskoj zgradi sestara milosrdnica iz 1910./1911. godine. Najmlađi Katolički školski centar rađa se u Bihaću 2006. godine, i uz brojne poteškoće odolijeva svim izazovima, hrabro noseći ime Ivana Pavla II. Od osnutka prvog Centra, davne 1994. godine, uz njegov život, život njegovih djelatnika i učenika obilježile su mnoge promjene.


Promicatelj katoličkog školstva u Bosni i Hercegovini mons. dr. Pero Sudar tijekom svih ovih godina, sve do danas, predano je vodio duhovni i institucionalni život katoličkih škola unutar Sustava. Godine 2002., osjećajući brojne izazove koje nosi današnje obrazovanje, na razini Sustava katoličkih škola za Europu, uočena je potreba za osnivanjem stručnog i strateškog tijela koje će pratiti kvalitetu osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja te pomoći Promicatelju katoličkog školstva u Bosni i Hercegovini u kreiranju odgojno-obrazovne politike Sustava. Tako je već na prvoj sjednici Pedagoškog vijeća Sustava katoličkih škola za Europu, održanoj 25. rujna 2002. godine, biskup Sudar obrazložio potrebu osnivanja Vijeća, tijela koje će na poseban način skrbiti o radu tadašnjih šest katoličkih školskih centara u Bosni i Hercegovini. Tada su imenovani i članovi Pedagoškog vijeća na razdoblje od pet godina, a imenovanje je potvrdila Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine. Promicatelj je ujedno i predsjednik Pedagoškog vijeća.

Vijeće u svom sastavu redovito ima predstavnike Osnivača, škola Sustava, nastavnike i znanstvene radnike, stručnjake iz područja odgoja i obrazovanja, koji svojim znanjem i iskustvom doprinose stvaranju pozitivnog odgojno-obrazovnog ozračja u našem Sustavu i društvu uopće. Nadležnosti Pedagoškog vijeća su brojne, počevši od predlaganja normativnih akata na razini Sustava do vanjskog vrjednovanja koje analizira pokazatelje uspješnosti škole u cilju trajnog unaprjeđivanja kvalitete rada. Članovi Pedagoškog vijeća su i nastavnici koji istražuju strategije razvoja obrazovanja educirajući se i sami te dajući vlastite osvrte na pitanja koja se odnose na aktivnosti i potrebe unutar Sustava.


	Poseban naglasak Pedagoško vijeće stavlja i na sudjelovanje tijela državne uprave i tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave u sustavu osnovnoškolskog i sredjoškolskog odgoja i obrazovanja. Suradnjom Promicatelja, Pedagoškoga vijeća i svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa stvaraju se dobri i kvalitetni uvjeti za realiziranje nastave, napredovanje i usavršavanje djelatnika, koji su najodgovorniji prenositelji znanja i temeljnih ljudskih vrijednosti. Crkva od svoga iskona aktivno sudjeluje u ovoj važnoj ljudskoj djelatnosti, pa bi se moglo reći da je povijest školstva u Crkvi stara koliko i sama Crkva. Nasljeđujući svoga učitelja Isusa Krista, Crkva tako nastavlja svoje poslanje poučavanja i odgojne djelatnosti na svim merdijanima i paralelama, pa i na ovom dijelu zemlje što se Bosnom i Hercegovinom zove.