Prije mjesec dana Ambasada Bosne i Hercegovine u Pragu raspisala je literarni natječaj na temu „Zašto trebate posjetiti Bosnu i Hercegovinu“. Naše učenici i učenici sudjelovali su na ovom natječaju, a u konkurenciji od 500 odličnih, rad gimnazijalke Mihaele Jerkić (I. b) je i nagrađen vrijednom nagradom.

Mihaela će, kad to epidemiološke mjere budu dozvoljavale, a vjerojatno u kolovozu ove godine, posjetiti Prag na pet dana. Čestitamo Mihaeli, čekamo neku lijepu reportažu iz glavnog grada Češke, a do tada preporučujemo za čitanje njen prekrasan rad. Uživajte!

ZAŠTO TREBATE POSJETITI BOSNU I HERCEGOVINU

Možda je to bilo crkveno zvono, možda začarana opna vrele lipanjske noći, možda poklici rudara koji se nakon napornog dana na poslu vraćaju kućama, a možda i zvonki cilik Karolovog starog sata, predivne uspomene na šegrtske dane i prve drvene poduhvate. Bilo kako bilo, prošao je još jedan radni dan, još tridesetak potrebitih seljana projurilo je kroz malenu stolarsku radnju na uglu Glavnog trga i našem je umornom starčiću konačno bilo dozvoljeno da sklopi vjeđe. Nekoliko puta je razgledao jednu jedinu prostoriju koja je predstavljala pozornicu svih predstava koje činile su njegov život, jedan krevet u kutu označavao je dom, ognjište je vjerojatno kuhinja i dašak gostoprimstva, izlizani pod ukazuje na sve one putnike koji stigli su iz daleka, poslani po dobru glasu, da im baš on, stari dobri Karol, izradi novu drvenu napravu. Zidovi su najbolje svjedočili o kakvom se majstorstvu radi. Drveni konjići za satnikovog sina visoko propeti u pobjedničkom trku, mornarica u malom za kraljevu mjesečnu smotru, gomila nedovršenih lutaka za predstavu putujućeg cirkusa koja Karolu daje glavobolje i nesanice zbog nemoguće utrke s vremenom, beskonačni listovi hartije do u sitnež ispunjene planovima, projektima, narudžbama za ovaj i sljedeći mjesec. Već u sljedećem trenutku, ovaj je naš vrijedni majstor okrenuo pločicu s natpisom OTVORENO na „zatvorenu“ stranu, pozdravljen pritom zvoncem na vratima, napravio dva-tri koraka, praktično obišavši čitavu radionicu i prišao ognjištu. Žurno je naložio još koje drvce, postavio posudu s vodom kako bi napravio čaj i svim raspjevanim zrikavcima u ljetnoj noći najavio da ne odlazi na spavanje. Ta, ima još samo ovu noć da završi djelo svoga života!

Sa željeznog okanca pored kamina skinuo je sivkastu pregaču, otresao je od piljevine i nasmijao se blago tisućama boja koje su se razlile po njenim skutima. Stolari su kao djeca, uvijek zamazani, prašnjavi  i neumorni, u čarobnom svijetu snova i maštanja! Brižno ju je navukao, oštrim potezima podvezavši čvrste čvorove i uputio se, držeći u ruci šalicu vrućeg crnog čaja, finu pilicu i brusilicu, s kistom iza lijevog uha, prema svom radnom stolu. S treskom je alatke odložio na stol, vrući napitak mrvicu brižnije, zasukao rukave izgužvane zelenkaste košulje i ispod nogu radnog stola izvukao klimavi tronožac.

A onda je bilo vrijeme da drvenoj lastavici na zidu i pauku udobno zavaljenom u mrežu pored žive kuckalice otkrije svoju veliku tajnu. Karol nema mnogo toga, nema lijepe haljine, ugled, dobru dikciju, blaga nosna devijacija možda mu kvari i izgled. No jedno ovaj naš majstor ima čime se ne mogu mnogi pohvaliti, pristalog sina koji sutra odlazi u učenjake. Hubert je san svakog oca i svakog žitelja ovog seoceta, baš kako mu ime kaže, čovjek od mudrih riječi. Godine pretvaranja novčića od drvenih napravica u knjige, pera, svjetiljke i papire izrodile su učenog mladića. A taj učeni mladić sutra odlazi u bijeli svijet, baš kao što je cijelo djetinjstvo sanjao. Dugo je Karol mozgao i mozgao, prevrtao po svom mozgu od savršeno ujednačenih ključanika, što darovati sinu na odlasku. Odijelo već ima, novac mu je davno pripremio, uspomene na majku u kožnim koricama tajno mu je ubacio u kovčeg, ali nešto je nedostajalo. A onda se konačno sjetio! Darovat će svome sinu nešto o čem je sanjao dok je bio musavi dječačić s pokojom pjegicom previše, čarobnu zemlju! To će biti zemlja koju je Hubert oduvijek želio posjetiti, čarobna u svojim prirodnim krasotama, bogata u građevinama koju su u nju donijeli učeni ljudi, raskrsnica kultura o kojima je njegov sin volio čitati, dragulj u ispranom svijetu. Naravno, Karol je ipak stolar, a ne čarobnjak ili Stvoritelj, pa neka to bude maketa čarobne zemlje, načinjena od sitnih ostataka svih dnevnih narudžbi na kojima je starac radio. Pripremao je on ovaj dar već mjesecima, utkao noći i svu očinsku ljubav u kule, mostove, rijeke i planine. Jedan prikucani čavao za snažnu vjeru u dobar život svoga sina, plah potez kistom za strah od nesigurnog bijelog svijeta, puh u piljevinu kao što se ujutro otklanjaju težine probdjevene noći.

Hubert odlazi ujutro. Hubert odlazi ujutro. Bila je to pomisao koja nije napuštala Karolovu glavu. Čemu čežnja, čemu tuga, pretočimo brigu i nesanicu u maketu čarobne zemlje u kojoj njegov bi sin, da je makar stvarna, bio potpuno zaštićen, najsretniji čovjek na svijetu.

 S novostečenom je snagom prišao pomoćnom stolu i s njega podigao teški drveni okvir, a potom i komad crvenog platna koji vješto je skrivao ovaj posebni dar. Tamo je, na podu trošne stolarske radnje, ležao san svakog roditelja, sigurno utočište za njegovo radoznalo dijete.

Oblik zemlje koji ležao je na maketi skoro je gurnuo suze niz Karolovo lice. Nepravilni trokut neodoljivo je podsjećao na omiljeni specijalitet njegove žene, Hubertove majke, prhki kolač od jabuka, čiji miris bi se svake nedjelje širio cijelim Glavnim trgom i za čiji su se recept raspitivale sve seoske žene. I nakon toliko godina, takvom slasnom okusu koji grli želudac poput toplog doma nije bilo premca, zaključio je starčić. Krenuvši od centra u nejakom nizu, baš kakvi bili su prvi koraci njegovog sina, prema sjeveru i jugu zemlje vrijedne su ruke razlile najfiniju čipku voda, rijeka i njihovih bistrih družica. Ovakve su sada Hubertove riječi, veličanstvene u svojoj bistrini i jasnoći, krotke poput planinskih brzaca. Jedan planinski vrhunac u srcu zemlje za svako, makar i najmanje zrno ponosa u grudima ovog oca. Od ostataka glazbene kutije namijenjene malenoj balerini s mnoštvom bijelih vrpca u riđoj kosi izradio je pećinu da bude dragulj ove zemlje. U pećini svaku večer plešu vile, a zvukovi su njihovih glasova poput najljepših gospodskih valcera starom stolaru. U pećini žive malene životinje, ustrašene od danjeg svjetla poput vatrenih niti kose one balerine. Na sliku dubokih modrih očiju koje privukle bi i stoljetno kamenje naslikao je po jedno jezero, a u spomen svakoj suzi koja iz njih je potekla darovao jedan vodopad. Kao umjetnikov potpis na maketi su beskrajna polja krša i kamena da prikažu teške godine rada, nedaća i naizgled nepremostive životne prepreke koje svatko mora svladati na putu do velikih djela. Izradio ih je u par poteza pilicom od drvenih dugmadi s kaputa jednog vojnika koji se vratio iz rata. Za nagradu umornom putniku koji svlada ove kamene pustare neka budu nizovi i nizovi gredica s grožđem koje puca od slatkoće i zrelosti. Na sjeveru neka budu beskrajne zelene oranice da prikažu samo djelić širokog znanja i još šireg srca njegovog sina. Za izgrebana koljena, razigrane pjegice i malene nestašluke, ima ova zemlja i jednu prašumu, jedinstvenu na kontinentu, da bude spomen na neustrašiva dječja srca. Svako vatreno bilo zaigra i na ljupku visoravan na samom jugu zemlje, punu divljih konja. Neka ovako jak i odlučan bude i moj Hubert, pomislio je Karol.

Sa slatkim se smiješkom stolar sjetio kositrenih vojnika s kojima se Hubert najradije igrao. Njima u čast sagradio je utvrdu od gudala jedne violine, da bude središte ove malene imperije, dokaz da ništa i nitko neće narušiti spokojni san sigurne zemlje. Svaka rijeka je premoštena makar malenim klimavim mostom, da stanovnici se ove zemlje nikada ne nađu udaljeni, u nemogućnosti da toplinu i ljubav pronađu jedni u drugima. Nikada učenjak bijeloga svijeta neka ne zaboravi gnijezdo koje mu je darovalo krila! Stoga na kanjon hladne rijeke gleda jedno selo, replika Karolovog seoceta, kao podsjetnik da velike ideje izlaze iz sićušnih glava. Bijeli zečevi koji u njemu igraju simbol su nevinosti i djetinjstva. Malko sebične želje da njegov, možda priprosti, posao ne bude zaboravljen, utkao je u brojne ulice sa zanatskim radnjicama, zlatarnicama i gostionicama za okrjepu, daleko od buke alata koji bi remetio ugođaj. Da malenoj ptici bude postolje za prvi let, ima ova zemlja i staklenu šetnjicu, magični odskok od surove stvarnosti. Brojne bitke koje je Hubert tako žedno proučavao nadahnule su Karola na poseban detalj njegove savršene zemlje. Uvijek ga je čudio žar u sinovljevim očima dok priča o tako surovim događajima, smrt palih boraca i njihova lica, uperena prazna prema tamnoj jami, ganula bi uvijek njegovo srce. Spomenje na pale pretke ove kraljevine predstavljaju ponosni vojnici, hrabrog pogleda usmjerenog u Sunce.

Da bi dar bio oličenje duše njegovog sina, morao je imati jedno posebno znamenje. Unatoč brojnim idejama koje vrzmale su se uvijek po toj mudroj glavici, ništa Hubert nije više želio nego sinergiju svih svjetskih dostignuća, susret i zajednički ples najutjecajnijih kultura. Bit je želje, ipak, da sudar ne bude buran, kakvi oni bivaju uglavnom, da se pjesme ne sukobljavaju i moćni ne nadmeću za prevlast. Ovo neka bude ključ u ključanici, ruka u ruci, leptir u kukuljici, dvije tvari različita kova, veličanstvene u svom suživotu.

Baš je takva Karolova zemlja, idealna zemlja kao sjećanje za jedinog sina. Da barem Hubert odlazi u ovakvu zemlju, a ne u gladne oči hladnoga bijelog svijeta, pohlepne ruke maćehinskog tla, oštre haljine žene koja ga nikada neće voljeti.

Završivši rad, izdahnuvši  suze, nadanja, strepnje, znoj i krv u najljepši tren svoga stvaralaštva, u vrhuncu očinske ljubavi i deliriju nezatomljivog očaja, stolar je zaspao, fizički tu, u prašini stare radionice, pored, sad već hladnog, crnog čaja, a duhom u svojoj čarobnoj zemlji.

A onda se dogodilo nešto čudesno.

Netom pošto je starac zaspao snom pravednika, oglasilo se zvonce na vratima, puhnuo snažan hladan vjetar, fijukom rasklimao i otvorio vrata i ledenim zagrljajem ispunio trgovinu. Zidni sat je jačim kucajem potrčao koji trenutak unaprijed, drvena ptica kliknula, a naša maketa oživjela. Divlji su se konji dali u kas, vile u poj i ples, zečevi u razuzdanu igru.

Tako je nastala Bosna i Hercegovina.