Dana 14.9.2021. godine šesnaest odabranika devetih razreda Osnovne škole Katolički školski centar Mejtaš  je otišlo u posjet Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u sklopu radionice o suočavanju strahova u pratnji psihologinje Ane Martinović i pedagoginje Emanuele Buzuk. Radionica je trajala od 13.00 do 14.00 sati. Ušli smo u ne tako daleku, ali potresnu prošlost naše domovine i našeg grada, koju su naši roditelji doživjeli.

 Stupeći u muzej suočila sam se sa svojim najvećim strahom, ali i najdražom temom za razgovor... RATOM.

Muzej je osnovan 1945. godine pod nazivom „Muzej narodnog oslobođenja u Sarajevu“, a 1994. godine preimenovan je u onakvog kakvog ga mi danas poznajemo, neustrašivi, samostojeći „Historijski muzej Bosne i Hercegovine“. Kroz godine od osnivanja muzej je prolazio kroz teška razdoblja, od financija pa sve do ospade Sarajeva i uništenja eksponata. Danas, muzej sija punim sjajem i sve više i više se približava mladeži upravo ovakvim radionicama.

Obišli smo stalnu postavku „Opkoljeno Sarajevo“ u kojoj smo mogli vidjeti svakodnevnicu običnog čovjeka u najtežim danima ovog grada. „Mi se vama ne obraćamo s položaja kraljeva i kraljica, već običnih ljudi i njegovih perspektiva“ , objasnila nam je voditeljica. Potresne slike, članci novina i kompromis u kojem su naši roditelji živjeli su neopisivi. Ostala sam bez teksta. Jako me zanima prošlost moga grada i vrlo često mamu priupitam pokoju stvar o ratu, ali nikada nisam zamišljala da je ona ustvari živjela na ovaj način. Zamislite se bez svjetla, vode, struje, hrane u mračnom podrumu dok oko vas umire tisuće nedužnih ljudi... ja ne mogu ni zamisliti. Naime, vidjeli smo peći od limenki koje su ljudi sami pravili, ručno rađene tacne, sapune i svijeće. Najzanimljivije mi je bilo kada je voditeljica pričala o hrani. Ljudi su doslovno živjeli na riži! Jeli su rižu, pravili su kafu od riže, kupovali su stvari cigaretama i sami pravili vodiče struje.

Najpotresnija soba u, usudit ću se reći čitavoj državi je soba sa džemperom koji je nosio šestogodišnji dječak koji je ubijen dok se igrao. Nismo bili pušteni u tu sobu, zbog težine koju ona sama po sebi nosi.

Poslije obilaska smo sišli u prizemlje muzeja kako bi imali malu „terapiju“. Od plastelina smo pravili svoj strah, te ga spremili u kutiju u kojoj smo strah ostavili iza sebe. Strah nas sprječava da živimo punim plućima, te vjerujem da ga treba ušutkivati jer nas samo naša svijest sprječava od ostavljanja straha i nastavka života.

Muzej vas poziva da budete njegovi ambasadori i pomognete mu da se približi sarajevskoj raji i pokažete kako muzej ne mora biti dosadan i pun znanstvenih otkrića, već može biti način da se približimo svojoj prošlosti i svom gradu.

Sada vas ja kao učenica IX razreda pozivam da odvojite malo svog vremena i odete u muzej, vjerujte mi nećete požaliti! Najbitnija stvar koju sam naučila je nikada ne postavljati sebi pitanje: „Biti ili ne biti“, već hrabro reći „BITI“ i ostaviti svoj strah i sve što me sprječava na putu do ostvarenja svojih snova iza sebe. Jedino tako nećemo potrošiti ovaj život koji nam je s razlogom dan!

Petra Švob IX c